„Ako ne gledate prema unutra, onda se dogodi da o sebi razmišljate kao o nekome pametnom (...) Ali u stvarnosti je upravo suprotno: vi ne znate ništa i nemate apsolutno nikakav uvid.
Ako postanete svjesni svojih grešaka i mana, blizu ste prosvjetljenja. Kad ste svjesni svojih mana, možete primijeniti lijekove i pretvoriti ih u dobre osobine. Približavate se Buddha-stvu. Što više mana i grešaka vidite u sebi, bliže ste prosvjetljenju. S druge strane, ako o sebi imate vrlo visoko mišljenje i mislite o sebi kao o nekome tko je gotovo savršen, tko nema nedostataka i vjeruje da su uzrok svih problema samo drugi, to je znak da niste stvarno pogledali u vlastiti um i zapravo niste stekli nikakav uvid, nikakvu spoznaju.“
Ovo su riječi GENDÜN RIPOCHEa, tibetanski budist i duhovni učitelj prošlog stoljeća. On nije rekao ništa novo: Pogledaj u sebe, vidi cijelu istinu o sebi, pretvori mane u vrline, jer vrline su naše antene za prijem božanskoga, za prijem Uzvišenoga. Želim postati bolji čovjek jer želim doprinjeti u stvaranju boljeg svjeta.
Koliko su dodatno još i prisutna želja spoznajom, za višom sviješću, za prosvetljenjem, za spoznajom i sjedinjenje s Bogom – to variira, u ljudima ali i u životu svake osobe: ponekad smo previše ulovljeni u svakodnevici, pa taj cilj pred nama izčezne, a ponekad su i ove uzvišene namjere vrlo prisutne. U toj želji, da smo dobri, vrli i korisni ljudi, bojimo se onih djelova sebe, koje nas uvijek iznova u tome spriječe da budemo dobri, vrli i korisni. Toliko se tih djelova bojimo, da ih uopće ne želimo pogledati. Dakle, kako je Genduen napisao, ne gledamo u svoju nutrinu. No, Genduen je napravio u svom objašnjenju jedan jako dobar psihološki i pedagoški potez. Kaže: „Što više grešaka vidite u sebi, to ste bliže prosvjetljenju!“ On nas ohrabruje: pogledaj u nutrinu! Da, strašno je što češ tamo naći, ali ti to moraš pogledati, inače nema ništa od više svijesti. Bivanje razgoličenim pred sobom, pred drugima – to je dio puta. Vidi svoju glupost, površnost, nestrpljivost, ljutnju, mržnju, egoizam, tromost, neodgovornost...sve, sve sve – ti to moraš stvarno vidjeti, duboko vidjeti, vidjeti što se krije iza tih demona.
Moj guru Makaja pjeva u svojoj pjesmi za Svadhistanu Chakru Molitva za spas:
U raj od ljubavi bez đavola poći / Tek groza je, i farsa.
Ne htjeti vidjeti odn. izbjegavati vidjeti svoje đavle (kršćansko rečeno), SVOJU podsvjest odn. svoje nesvjesno (kako to zvoe psihoanaliza), svoje mane i greške, je kao da imamo lijepu kućicu sa ogromnim podrumom sa svime i svaćime. Namjerno sam rekla kučica, jer naša osobnost, onaj dio sebe koji nam je svjestan, je vrlo mali. To je dio koji prezentiramo sebi i drugima. A ispod te kučice ima veliki podrum – naša podsvjest odn. nesvjest (das Unbewusste). Tamo imamo svakakve vrlo vrijedne alate: lopate, čekiće, pile, imamo pesticide, gnojiva; boje, razrijeđivače itd, itd. I to nam je dato na korištenje. Ali sve u svoje vrijeme i za ispravnu svrhu. Kad moj guru želi meni (i svojim učenicima) ukazati na neku manu, on uvijek koristi jednu (recimo neutralnu) kvalitetu, i ispred nje stavi prefix „pre“:
Ti si pre-stroga, pre-dominantna, pre-pasivna, pre-poslušna itd.
Taj „pre“ je vrlo vrlo bitan. Jer označava, da smo neku osobinu pretvorili u negativno. Alat koji nam je dat da činimo lijepo, dobro, korisno, smo krivo iskoristili, previše ga koristimo, na krivom mjestu u krivo vrijeme ga koristimo i postali smo kroz to destruktvni. Pa tako udaramo čekičem tamo gdje bi trebali nešto nježno prihvatiti, koristimo lopatu gdje bi žlica bila dovoljna i pilimo na mjestu koji zapravo treba čisti rez. I to sve, jer ne gledamo u nutrinu. Nedostaje instrospekcije, pre više smo okrenuti prema van. Strah je pre velik stvarno susresti se sa nesvjesnim.
Arun Ghandi, unuk Mahatme Ghandi napisao je knjigu: „Wut ist ein Geschenk: Das Vermächtnis meines Großvaters Mahatma Gandhi.“ – Ljutnja je poklon. Zavjet/oporuka mog djeda Mahatme Ghandija
Mahatma Ghandi sljedio načelo ahimse – nenesailja. On je uspostavio princip „nenasilnog otpora“. U toj knjizi se radi o pozitivnim stranama bijesa, o silama koje tjeraju ljude da djeluju, [...], o pokretačkoj snazi u njima. Ghandi bi znao reči: Ljudi zloupotrebljavaju „bijes“ – umjesto da koriste njegovu pokretačku snagu.
I Tantra nas uči: trebaš doći do srži tvojih emotivnih i mentalnih manifestacija – do srži energije koja stoji iza. Da bi to mogli, potrebna je introspekcija, pogled u nutrinu.
Kako bi nas sve više ohrabrila za introspekciju, za taj rad osvješćivanja svoje nesvjesti (des Unbewussten), da počinjemo kreativno koristiti snage u nama a ne destruktivno, želim ispričati jednu priču, koju je Daisetz Teitaro Suzuki ispričao u svom dijelu o nesvjesnom u knjizi ZEN I PSIHOANALIZA.
Priča je višeslojna: Opat jednog samostana želio je da strop Dharma-dvorane bude ukrašen zmajem. Taj posao je dao poznatom slikaru. Slikar je prihvatio zadatak, ali požalio da nikada nije vidio pravog zmaja, ako zmaj uopće bilo. Opat je rekao: "Ne brinite da niste vidjeli zmaja. Postanite jedno, pretvorite se u živog zmaja i nacrtajte ga. Ne pokušavajte slijediti uobičajeni obrazac." Umjetnik je pitao: "Kako mogu postati zmaj?" Opat je odgovorio: "Povucite se u svoje privatne odaje i koncentrirajte svoj um na to. Doći će vrijeme kada ćete osjetiti da morate naslikati zmaja. Ovo je trenutak kada ste postali zmaj i zmaj vas nagovara, da mu date oblik ".
Umjetnik je slijedio opatov savjet i nakon mjeseci napornog nastojanja postao je samouvjeren jer iz svog nesvjesnog vidio sebe u zmaju (er sah sich aus seinem Unbewussten heraus im Drachen). Rezultat je zmaj kojeg danas vidimo na stropu Dharma-dvorane Myoshin-ji-ju u Kyotu.
Jedan drugi slikar pak je htio naslikati zmaja, ali budući da još nije vidio živog zmaja, čeznuo je za dobrom prilikom da ga vidi. Jednog dana pravi je zmaj pogledao kroz prozor i rekao: "Evo me! Naslikaj me!" Slikar se neočekivanog posjetitelja toliko prepao da je pao u nesvijest umjesto da ga je pažljivo pogledao/promatrao. Nije nikada stvorio sliku živog zmaja.