Charlotte Joko Beck, prosvjetljena Zen-učiteljica iz Amerike kaže: Mi ljudi (odn. sva živa bića) smo kao vrtlozi u rijeci života.
Kako rijeka teće, ona na svom putu možda sretne na kamenja, na stjene, na komade drveta, na neravnine u koritu – i stvaraju se vrtlozi. Voda koja teće u vrtlog, ulazi velikom brzinom i ubrzo opet postane dio rijeke, dok opet ne postane dio novog vrtloga i opet teće dalje. Iako možda izgleda na kratko vrijeme, da je vrtlog nešto svoje, voda u vrtlogu ustvari nije ništa drugo nego li rijeka sama. Dakle stabilnost vrloga je prolazna.
I takav je i život: energija rijeke života stvara živa bića: čovjeka, psa, mačku, pa i stabla i biljke – no onda se to što je stvorilo vrtlog, mijenja i vrtlog se rastapa i opet postane dio cijele rijeke. Energija, koja je stvarala neki poseban ili zaseban vrtlog, postane slabija, i voda teće dalje i možda će kasnije, malo dalje opet nastati novi vrtlog.
Ljudi ne vole promatrati svoj život na taj način. Ne želimo razmišljati o sebi odn. doživjeti sebe ka prolazno stvorenje, kao vrtlog u rijeki života. Međutim, činjenica je, da za neko vrijeme poprimamo neki oblik i, kada nam dođe vrijeme, mi opet prolazimo. To prolaženje ili propadanje nije ništa loše – to je prirodan dio procesa.
Međutim ljudi, pa čak i ljudi na duhovnom putu, žele vjerovati, da ovaj mali vrtlog, koji čini naše ja, nije dio rijeke. I da smo trajni i stabilni, odn. razmišljamo o sebi kao nešto trajno i stabilno. I cijelu svoju životnu energiju trošimo na to, da branimo, zaštitimo tu našu zamišljenu odvojenost.
Kako bi zaštitili tu zamišljenu odvojenost, stvaramo granice – umjetne granice: i kroz to gomilamo balast, nepotrebni materijal i to onda proklizne u naš vrtlog i nemože više van. Kroz to, naš se vrtlog zaštopa i naš život krene ukrivo ili jednostavno ne bude tako predano tekuće kako bi mogao biti... Jer rijeka života mora moći teći neometano. Ako naš vrtlog „šteka“ onda mi kroz to remetimo također i energiju rijeke, energiju struje rijeke: rijeka biva zaustavljena: susjedni vrtlozi dobivaju manje vode, jer mi tako grčevito držimo vodu, inzistiramo, hoćemo svoje, moramo ovo ili ono...
Najbolje za nas i za život bi bilo, ako bi dozvolili da voda u našem vrtlogu brzo i bistro teće, da može ulaziti i zlaziti, ulaziti i izlazit – kakav već je puls života. Međutim ako voda zastane, ako život zastane, stvaramo probleme, duševne, tjelesne i duhovne.
Mi činimo najbolje za druge vrtloge, ako se voda, koja ulazi u naš vrtlog, može slobodno kretati i nesmetano teći tamo, gdje se treba nešto pokrenuti, uraditi, pomagati, ... Životna energija traži brzu transformaciju.
Ako smo u stanju život promatrati na taj način i ako ni na ćemu ne inzistiramo, ako se ni za što grčevito ne hvatamo (bilo da su to naše želje, ili strahove ili tuge ili šta li već...) onda život dolazi i odlazi sasvim nesmetano. Ako i ulazi neka prljavština u vrtlog, ali voda teće ravnomjerno i snažno, onda će ta prljavština možda neko vrijeme vrtložiti se (herumwirbeln), ali vrlo brzo prljavština će opet izlaziti iz vrloga i teći dalje. Ali nažalost ne živimo tako...
Pošto nismo svijesni, da nismo ništa drugo do li vrtlog u rijeci svemira, mi sebe doživljavamo kao odvojena bića, kao individue, koje moraju zaštiti svoje granice. Već sama konstatacija „ja sam povređena“ postavlja granicu, jer ona imenuje jedno JA, koje se treba zaštititi. Ako neka prljavština ulazi u naš vrtlog, mi se nevjerojatno naprežemo, da ga ili ne vidimo, ili da ga se riješimo ili da na bilo koji način dolazimo nakraj s time što se desilo. I tako provedemo previše vremena, previše svog života s pokušajem, da štitimo svoj vrtlog sa granicama. Stalno smo na oprezu: „Ona bi me mogla povrijediti.“ Ili „To neće uspijeti“ ili „s ovim čovjekom jednostavno ne mogu doći na kraj.“ Na neki način, mi tako zloupotrebljavamo smisao svog života – ali eto, to je stupanj evolucije na kojem se nalazimo.
Sve brige, sve strahove, sva prebacivanja, čine, da naš život stagnira: voda koja bi trebala ulaziti i izlaziti, kako bi bila od koristi i drugima, stagnira. Jer vrtlog, koji oko sebe gradi branu i koji se tako odvaja od rijeke, postane voda koja stoji i tako gubi svoju životnu snagu.
Zato čovjek traži duhovno učenje, traži gurua: da više ne biva u razdvojenoj svijesti, nego da sve više osvjesti što ili tko on stvarno je – dio Cijeline.
Život u strahu – od neimaštine, od corone, od manipulacije, od Amerike od neznam čega sve (svatko ima svoju varijaciju) čini, da stvaramo stojeću vodu. A strah nastaje tako, što vrtlog ne spoznaje sebe, ne vidi što on/ona u stvari je – ništa drugo nego rijeka sama.
Dok to ne spoznamo, trajno spoznamo, mi našu životnu energiju usmjeravamo u krivi pravac: stvaramo zdjele sa vodom koja stoji, stvarmo nečistoću i bolest. Prekrasne metode koje smo naučili (kao napr. ja „Komaja meditaciju“) nama pomažu, da osvjestimo na koji način stvaramo stagnaciju u svom životu, kako gradimo brane sa našim egocentričnim mislima, egocentričnim ponašanjem, itd. itd., kako stvaramo stagnaciju.
Ali još puno bitnije i jače: učimo, vježbamo biti rijeka sama, teći nesmetano, brzo i bistro, snažno i radosno. Što više vježbamo, što redovitije, što predanije, to jače i trajnije i dublje postane naša svijest, kako smo dio rijeke života. Postanemo budne, živahne i istovremeno mirne. U potpunoj harmoniji sa rijekom života i sa svim vrlozima oko nas naš život teće. Vježba čini majstora...